Leda (1932.) je treća drama iz tzv. glembajevskog ciklusaMiroslava Krleže, odnosno trilogije nastale pod očitim utjecajem nordijskih dramatičara Ibsena i Strindberga. Rečeni ciklus uključuje drame: ‘U agoniji’, ‘Gospoda Glembajevi’ i ‘Leda’, a koje se vežu na knjigu proze pod naslovom ‘Glembajevi’, u kojoj su sadržane novele, fragmenti i literarni portreti likova glembajevskoga kruga. po srijedi je zapravo svojevrsna genealogija jedne agramerske patricijske obitelji, u cijelosti prvi put tiskana 1945. godine.
“Ne može, dakle, biti dobre drame bez unutarnjeg psihološkog volumena, kao glazbala, i dobrog glumca, kao svirača koji na tom glazbalu svira. …ja sam se odlučio da pišem dijaloge… s namjerom da unutarnji naboj psihološke napetosti raspnem do što jačeg sudara, a te sudare da što bliže primaknem odrazu naše stvarnosti.“, zapisao je sam Krleža u knjizi Moj obračun s njima, te upravo na tim postavkama oblikovao Ledu.
Podnaslovljena kao “komedija jedne karnevalske noći“, Ledaisprepliće emocije, eruptivne ispovjedi i pritužbe nesretne aristokratkinje Melite, koja se smrtno dosađuje i njezina supruga, veleindustrijalca Klanfara; kademskog slikara Aurela i njegove supruge Klare (koja zna da je ovaj neprestano vara, ali zbog osjećaja sigurnosti svjedno ostaje s njim); te konačno Viteza Olivera Urbana, osiromašenog aristokrata i salonskog cinika koji o životu nema suvišnih iluzija…
Nakon produkcije HNK Osijek i one zagrebačke Gavelle, stiže nam i ova nastala u koprodukciji ZKM s crnogorskim partnerima, a koju potpisuje autorski dvojac Kovačić - Tomić. O vlastitom konceptu autorice kažu:
U likovima Krležine Lede tražile smo naše savremenike, Krležine rečenice čitale smo kao da su napisane danas. Pokušale smo odgovoriti na pitanje kako izgleda i kako se opredmećuje savremeni salon, gdje se nalaze njegove perverzije i koji pogled razotkriva njegove skrivene namjere. Krležina „komedija jedne karnevalske noći” postala je igra, konvencija s davno utvrđenim pravilima. Igra kao društveni dogovor kod naših se likova pretvara u perfidnu igru zavođenja, unaprijed dogovorenu manipulaciju koja zavodi iluzijom istine, ali istovremeno insistira na tome da je laž.
Ledu je Zeus zaveo u liku labuda. Krležin tekst iščitavale smo upravo kroz to zavođenje koje postaje princip. Likovi se zavode međusobno, zavode sami sebe, ali su istovremeno zavedeni sistemom u kojem postoje. Njihova izvedba samih sebe zavodljiva je baš kao i kazališna iluzija, a pravila njihove igre nalikuju pravilima predstave. Kazališni mehanizam tako preslikava mehanizam koji svakodnevno živimo, ulazeći u uloge koje nas određuju, redefiniraju, smještaju i izmještaju. Uloge su podijeljene, igra je već odavno započela, pravila su zadana, pitanje je jedino - kuda će nas ta igra odvesti i koliko ćemo njome biti zavedeni.